Brela, Srednja Dalmacija, Hrvatska
malo turističko mjesto na Makarskoj rivijeri imaju 6 km prirodnih šljunčanih plaža te guste borove šume. Srednja Dalmacija, Hrvatska

Brela su malo turističko mjesto na Makarskoj rivijeri. Brela nude bogatstvo kristalno čistog mora, 6 km prirodnih šljunčanih plaža, miris i ljepotu guste borove šume koja je većim dijelom zaštićeni spomenik kulturne baštine, brojne pješačke staze koje se isprepliću od šetnice duž mora, preko starih zaselaka koja se ponose starom dalmatinskom arhitekturom, sve do samih vrhova planine Biokovo.

Povijest

Mnogi pisci lociraju staru Porfirogenetovu Beruliu, ili još određenije mjesto Brelo, na više mjesta: današnja Brela Gornja, Vrulja, Verulja, kod crkve sv. Nikole u polju s južne strane ili pak kao malo seoce na uzvisini uz morsku obalu blizu Vrulje.

Naziv mjesta ima svoje podrijetlo u izvorima vode, vrilu ili vrelu na ovome prostoru, te vrulji pod morskom površinom. Vrelo je izvor na zemljanoj površini, a vrulja je podmorsko vrelo. Naša Vrulja je izvor bezimene rijeke iz biokovskog masiva, koja izvire 20-tak metara ispod morske površine. Uz ovo glavno i najjače vrelo ima više manjih i po snazi slabijih vrela, koji se miješaju s morskom vodom.

To Beroyllia najstariji je pisani povijesni i kulturni spomenik mjesta, kojeg je povijest sačuvala zahvaljujući bizantskom caru Konstatinu Porfirogenetu oko 950. godine, koji ga spominje na grčkom jeziku u knjizi O upravljanju carstvom, kao jedan od četiri utvrđena grada stare neretvanske kneževine Paganije. Tadašnja Brela, uz Makar, Zaostrog i Gradac spominju se kao četiri naseljene utvrde stare Paganije.
U latiniziranom nazivu Brolanenses iz 1315. godine, stanovnici Brela se spominju u povelji hrvatskog kneza Juraja Šubića iz grada Klisa.

Koncem 16. st. strani izvori jasno razlikuju Brehlia superior et inferior, a koncem 17. st. Brehgli Dolgni i Brehgli Gorgni, tj. Gornja Brela iza brda u zagorju i Donja Brela u primorju.
Brela na hrvatskom jeziku zabilježena su – koliko se zna – prvi put 1694. godine u oporuci don Nikole Ursića. 1993. godine Brela su postala samostalna općina.
Na prijelazu stoljeća Breljani su obilježili 1050-tu obljetnicu svoje pisane povijesti.


Vrijedno je svakako spomenuti:

Silvanov reljef otkriven je 1969. godine u Brelima, uzidan iznad nadvratnika staje u vlasništvu Srećka Filipovića. Glavno i najviše štovano božanstvo starih Dalmata je stočni bog Silvan (Silvanus) i njegova božanska družica Thana. Kultna slika Silvana imala je zadatak da osigura zdravlje i množenje stada. Nedostaje donji dio reljefa, dio atributa u desnoj ruci i rubovi. Na sačuvanom gornjem dijelu tijela nema nikakvih detalja, a i osnovna forma tijela je nepravilna i iskrivljena. Ruke su raširene: u lijevoj se nalazi pastirski štap (pedum), dok je u desnoj atribut isklesan u obliku četverouglaste plastične površine s drškom (lopata). Ovaj reljef danas je dio privatne zbirke Zvonimira Filipovića.

Povijest turizma

Kad se želi govoriti o počecima turizma u Brelima, nezaobilazno je ime biskupa makarskoga Nikole Bjankovića, rođenoga u Splitu 1645. a umrlog u Makarskoj 1730. gdje je i pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marka.

Biskup je izgradio u Brelima, u predjelu Soline Oratorij reda sv. Filipa Nerija i crkvu Gospe od Karmela, a ostao je zapamćen kao veliki ljubitelj breljanske prirode. Svoje slobodno vrijeme često je koristio za posjetu Brelima, sjedeći i meditirajući pod jednim od najstarijih i najljepših borova koji se, rastući iz samoga kamena nadvio nad morem. Po njemu su taj jedinstveni bor mještani nazvali Bjankovićev bor, a nalazio se pred današnjim hotelom Soline. Nažalost, prilikom izgradnje toga hotela, neshvatljivom nebrigom graditelja bor je uništen. Povodom 350. obljetnice rođenja biskupa Bjankovića, Matica hrvatska, ogranak Brela, posadila je 1995. novi bor i postavila spomen obilježje biskupu Bjankoviću. Najmanje što su Breljani mogli učiniti tome vizionaru njihove budućnosti!

Jedan od prvih pokušaja konkretnog privođenja Brela turizmu, pripada fra Anđelu Cvitanoviću, župniku Baške Vode, koji je želio praktički iskoristiti osnivanje Društva za unapređenje i promicanje blagostanja Dalmacije koje je pokrenuo grof Aratzki. Fra Anđelo piše grofu Aratzkom 18.3.1897. da ga kao Hrvat, rođeni sin ove zemlje, s udivljenjem smatra providencijalnim preporoditeljem u pogledu blagostanja krasne i pitome Dalmacije. U nastavku fra Anđelo piše:Osvjedočen sam da je cijela Dalmacija dobro poznata Vašem Visokorođenom Gospodstvu - ipak, usuđujem se iznijeti ovdje jednu rijetkost Dalmacije, koja u svojoj vrsti osim što je romantična, veoma je interesantna za ljetnikovanje i za lječilište preko cijele godine. Ova rijetka ljepota nahodi se u selu Brela tik Baške Vode na zapad grada Makarske prema istočnom dijelu otoka Brača. Tu se nahodi u blizini mora gusta šuma borovine (Pinus) gdje se može slobodno šetati u sveđernom hladu borovine, tu je morska obala veoma dražesna i prikladna za kupanje. Podneblje je blago, jer na otvorenu uspijevaju naranče i limuni, a naokolo sve je zasađeno lozom, smokvom, višnjom, jabukom i inim voćem. Tu se još uzdrži mali samostan bivših redovnika filipinskoga reda ..... Sve ovo me je ponukalo da Vašemu Visokorođenom Gospodstvu predočim ovaj krasni položaj na ugodno znanje, te kao diletant ne žaleć troška želio sam fotografirati neke položaje aparatom maloga formata. Fra Andjelo dostavlja grofu Aratzkom i fotografiju Baške Vode u kojoj je župnikovao.

Tako je još jedan vizionar, svjestan ljepote Brela, uvidio da ta ljepota može biti temelj svestranoga turističkog razvitka. Njegovo ime ne bi u Brelima smjelo biti zaboravljeno i možemo samo žaliti što prigodom imenovanja ulica jedna od njih nije dobila ime fra Anđela Cvitanovića. Početkom prošloga stoljeća pa sve do I svjetskog rata dolazile su u Brela na kraći boravak pojedine bolje stojeće obitelji iz Zadra, Splita i Trsta, od kojih ostade u sjećanju bogata obitelj De Franceschi iz Trsta. Prva dekada nakon I. svj. rata nije na planu turističkoga razvitka u Brelima donijela ništa.

Tek negdje oko 1930. treba zabilježiti jedan zanimljiv događaj. Vozeći se s pratnjom duž jadranske obale kraljica Marija Karađorđević, inače rumunjska princeza, ugledavši breljanske šume i žal, zaustavila se i, očarana onim što je vidjela, dugo je sjedila uz cestu i gledala taj jedinstveni krajobraz. Odmah nakon toga poželjela je u Brelima sagraditi dvorac. Učestala su dolaženja hidroaviona s različitim stručnjacima, analizirana je voda, klimatske okolnosti i sastav tla, da bi uskoro počeli i razgovori o otkupu zemljišta. Na kraju od svega toga nije bilo ništa, jer se umiješala politika koja nije mogla dopustiti izgradnju takva objekta na hrvatskome teritoriju, tako da je konačno dvorac izgrađen u Miločeru, na Crnogorskome primorju.

Prvi početak organiziranoga turizma počeo je otvorenjem prvoga pensiona pod imenom Soline, kojega je u nenastanjenoj kući braće Filipa i Mirka Filipovića 1932. opremila Čehinja Maša Chmelikova iz Praga. Njezin primjer ubrzo slijede domaći ljudi otvaranjem nekoliko obiteljskih pensiona u postojećim kućama koje su bile uz more i izgradnjom novih kuća namijenjenih tim potrebama. Tako se time počeo baviti Filip-Pile Filipović čija je kuća bila tik uz pension g. Chmelikove, povremeno i dr K. Filipović, zatim Ljubo Žamić koji je izgradio novu kuću kao i Stanko Bekavac sa ženom Joškom, Čehinjom koja je bila zaposlena u pensionu Soline. U svim tim objektima mogao se dobiti puni pension, jer drugih mogućnosti prehrane nije bilo. Tek nekoliko godina pred II svj. rat braća Ivan i Jozo Beroš iz Baške Vode sagradili su prizemni objekt i otvorili prvi buffet-restaurant. Danas je tamo restaurant Palma.

U to vrijeme u Brelima nije bilo pristupne ceste niti pristaništa. Nije bilo struje, vode ni kanalizacije. Ako je gost došao autobusom današnjom magistralom, čekao ga je spust do mora oko 1 km putem koji nije bio puno bolji od kozje staze. Ako je pak došao brodom, morao se iskrcati u Baškoj Vodi odakle bi ga neki barkarijol čamcem na vesla prevezao do Brela. Gosti su u sobama imali stearinke, a u prostoriji koja je služila za posluživanje hrane ili, još češće, na otvorenom, za rasvjetu se koristio ribarski feral, u ono vrijeme poznati PETROMAX.

Pa ipak, napredak je bio uočljiv. Voda se akumulirala u građenim cisternama tijekom jeseni i zime, zatim pumpala ručnim pumpama u rezervoar postavljen na tavanu kuće, odakle se slobodnim padom dovodila do umivaonika u sobama. Na svakome su katu postojala po dva engleska WC-a i to je bio taj postignuti standard. Tekuća voda u sobi bila je vrlo uspješna promidžbena poruka u to vrijeme. Cijena punoga pensiona bila je 50 tadašnjih dinara po osobi. Gosti su bili pretežno Česi, Slovaci i Austrijanci, ali i domaći imućniji sloj. Bio je to početak organiziranoga turizma. Osnovano je Turističko društvo koje je vodilo evidenciju o prispjelim turistima i naplaćivalo boravišnu pristojbu. Prokrčeno je grmlje i napravljena šetnica od male ribarske lučice do rta Dugi Rat i postavljene klupe za odmor. U tadašnjem središtu mjesta gdje je danas restaurant Palmapostavljen je kandelabar sa feralom koji se je navečer palio i služio gostima za kakvo-takvo osvijetljenje. Postojao je i službeni redar čija je zadaća bila paljenje i gašenje ferala i briga oko reda i mira na kupalištima.

Da bi se dobio dojam o tadašnjem turističkom prometu navedimo da je godine 1934. ostvareno 808 noćenja!
Zanimljivo je spomenuti jednu poticajnu mjeru ondašnje vlasti u korist razvitka turizma. Kako su Česi i Slovaci bili najmasovniji turisti uvedena je tzv. turistička kruna koja se priznavala po povoljnijem tečaju svakome tko je mogao dokazati da je boravio kao turist. Znatan doprinos daljnjem razvitku turizma dala je češka obitelj Machaček iz Daruvara izgradnjom hotela kapaciteta 35-40 soba koji je kasnije srušen i na njegovom mjestu izgrađen današnji hotel Soline.

Sljedeći hotel izgradili su domaći ljudi, braća Mate i Petar Ribičić, otprilike istoga kapaciteta. To je današnji hotel Brela. Nakon toga i